
Slučaj Vladislav Špilman
Poljski pijanista i kompozitor jevrejskog porekla Vladislav Špilman, sin Samuela Špilmana i Edvarde Rapaport, rođen je 5. decembra 1911 u gradu Sosnovcu. Imao je brata Henrika i sestre Reginu i Halinu. Otac je bio talentovani violinista i porodica se preselila u Varšavu. Živeli su u centru grada.Vladislav je započeo studije klavira i kompozicije na Konzervatorijumu Frederik Šopen u Varšavi, a zahvaljujući stipendiji od 1931. studije na Muzičkoj akademiji u Berlinu. I na jednim i na drugim studijama isticao se. Međutim, zbog antisemitizma 1933. prekinuo je studije u Berlinu i vratio se u Poljsku. 1935. počeo je da radi u Poljskom radiju u Varšavi, kao pijanista i kompozitor klasične muzike, pišući i muziku za filmove i u to vreme popularnu muziku za šlagere. 1. septembra 1939. Nemačka je bez objave rata okupirala Poljsku. S obzirom da je u Poljskoj živelo skoro četiri miliona Jevreja u Varšavi je 2. oktobra 1940. u centru grada nastao najveći geto u Evropi, a širom zemlje izgrađeni su koncentracioni logori u koje su dovođeni Jevreji i iz drugih zemalja. U getu se našla i porodica Špilman. Jer, jevrejsko poreklo poznatih ljudi nije se moglo zatajiti. Vladislav je u getu izdržavao porodicu svirajući u kafanama zabavnu muziku i komponujući muziku za šlagere. Zbog skučenosti prostora, slabe ishrane, nemogućnosti zarade veliki broj ljudi u getu je svakodnevno umirao. Posebno kada je u zimu 1941. izbila epidemija tifusa. Kako nije bilo mesta za sahrane počele su se širiti i razne druge bolesti. Tako da su okupatori 1942. počeli da prazne varšavski geto. One koji su bili sposobni za rad odvozili su u razne radne logore i fabrike oružja. One koji nisu bili sposobni odvozili su u logore u kojima su pridošlice masovno ubijane i spaljivane u specijalnim pećima. Jednoga dana cela porodica Špilman našla se na trgu sa koga će u stočnom vagonu biti odvezena u ozloglašenu Treblinku. U poslednjem času policajac Jevrejin je prepoznao Vladislava i odvojio ga od porodice i tako spasao Treblinke. Međutim, od tog trenutka počinje njegov pakleni život u getu i Varšavi. 22. jula 1942. okupatori zabranjuju snabdevanje geta hranom i drugim potrebama. Sposobne za rad izvode iz geta i odvode na rad u poljski deo grada. S obzirom na popularnost Špilman uspostavlja vezu s kolegama iz radija i poljskim intelektualcima. U getu preostali Jevreji pripremaju ustanak. S obzirom da još uvek provodi noć u getu, učestvuje u snabdevanju ustanika oružjem i hranom. 1943. izbija ustanak Jevreja u getu, koji nije uspeo. Geto se nakon tog neuspeha potpuno prazni, prestaje da postoji.
Špilman se posle ustanka 1943. nije vratio u geto, međutim sudbina Jevreja van geta nije se razlikovala od sudbine u getu. Nemci neprestano kontrolišu varšavljane. One koji spasavaju Jevreje smesta ubijaju. Propao je 1944. i Varšavski ustanak. Učesnici ustanka, njih nekoliko stotina hiljada, primorani su da napuste grad. Uglavnom su odvođeni na rad u brojne fabrike oružja. U jednom trenutku Špilman se našao u potpuno napuštenom delu grada, sa svih strana opkoljen Nemcima. Sigurno bi umro od gladi da ga slučajno nije otkrio nemački oficir Vil Hozenfeld i neko vreme snabdevao ga hranom. Sve dok nije poslat u Sovjetski savez, u kome je kao ratni zarobljenik umro 1952. godine.

1945. završio se rat. Špilman je čudom preživeo. Vratio se na posao u obnovljeni Poljski radio. Uspostavio je saradnju s poznatim poljskim kompozitorima, Lutoslavskim, Pendereckim, Blohom i mnogim drugim, s glumcima, pevačima, interpretatorima klasične i zabavme muzike. Osnovao je i grupu Varšavski kvintet i započeo sjajnu muzičku karijeru širom sveta. Učestvovao je na muzičkim festivalima u Poljskoj, a vremenom u Evropi i van nje. Zasnovao je porodicu. Napisao je i svoju ratnu biografiju. Jednu od prvih o holokaustu. Iako je rat preživelo 200 000 Jevreja od skoro četiri miliona 1968. oglasio se antisemitizam. Početkom 70-ih Špilman je uhapšen kao špijun u korist Izraela. Tek padom Gomulkinog i Močarovog režima oslobođen je zatvora. Njegova autobiografska knjiga kao i sve druge morala je da prođe kroz cenzuru, koja je uvedena neposredno nakon završetka rata. Objavljena je 1946. godine pod naslovom Smrt grada, u veoma izmenjenom vidu, u malom tiražu: Zbog uvođenja komunizma u Poljskoj i činjenice da su pored Nemaca u holokaustu u Poljskoj učestvovali i Poljaci, Rusi, Ukrajinci, Litvanci i Jevreji. Špilman nije znao jevrejski, njegova knjiga bila je napisana na poljskom. Međutim to tada nije bilo poželjno. Jer, od 60-ih godina 19. veka Jevreji u Poljskoj su prelazili na katoličanstvo, da bi mogli da se školuju i bave istim profesijama kao Poljaci. Što je još tada raspirivalo antisemitizam. Vodilo podvojenosti na Poljake i Jevreje. Osobito kada je reč o književnosti. Što pokazuje slučaj nobelovca Singera, koji je jedini dobio Nobelovu nagradu, zahvaljujući tome što je 30-ih godina emigrirao sa starijim bratom Jošuom, takođe piscem, u Ameriku, gde su svoja dela objavljivali na jidišu i engleskom, zahvaljujući čemu je Isak Baševis dobio najveću nagradu na svetu.
Kako je Špilman započeo uspešnu muzičku karijeru posle završetka rata zaboravio je na svoju knjigu. Njom se krajem 90-ih pozabavio njegov sin Andžej, kompozitor i zubar, koji živi u Nemačkoj. Knjigu je objavio na nemačkom i poljskom 1998. godine smatrajući je jednim od najpotresnijih svedočanstava o preživljavanju u Varšavi od 1939. do 1945. i o tome da nisu svi Nemci bili fašisti.

Boraveći 2000. u Varšavi kupila sam u izdanju izdavačke kuće Znak tadašnji književni hit, Špilmanovu knjigu Pijanista, koju sam prevela za Narodnu knjigu, u kojoj je kao urednik radio Vasa Pavković. Objavljena je 2002. u ediciji Megahit, s uvodom piščevog sina Andžeja i tekstom Volfa Birmana o „mostu između Vladislava Špilmana i Vilma Hozenfelda“. Poželela sam da upoznam autora knjige, ali je naše upoznavanje omela iznenadna piščeva smrt 6. jula 2000. godine. Takođe veoma žalim što taj veliki pijanista, jedan od najznačajnijih izvođača Šopena, nije doživeo svoje delo kao inspiraciju istoimenog filma Romana Polanskog, za koji je dobio Zlatnu palmu u Kanu i tri Oskara u Americi. Novo izdanje Pijaniste na srpskom objavljeno je nedavno u izdavačkoj kući Sumatra. Uklapa se u impozantnu brojku od 42 prevoda ovog dela na najrazličitije jezike u svetu.
Tekst objavljen u kulturnom dodatku dnevnog lista Politika.
Autor Biserka Rajčić